Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.


Je li to razdvajanje, rastavljanje ili ludnica? Psihoza u opasnom smislu? Sve je zapravo izgubilo svoj prvotni smisao! Eskimi ili crnci, kad jedu još toplu i krvavu slaninu nosoroga ili tuljana, grizu prirodno, kao zdrave životinje. Crnački zubi sijeku ono krvavo meso naravno, crnačko žvakanje prijesne slanine vodenog konja je prirodno, a gradski ljudi jedu kao bolesne mačke: imaju trulo zubalo, umiru od raka, a o svojim crijevima napisali su debele knjige. Sve je gradsko bolesno i krastavo. I ovih dvjesta milijuna kočijaša već je nagriženo od grada! Grad znači bezuslovno nezdravo udaljavanje od prirodnog i od osnovne prirodne podloge neposrednog života- a gdje je zapravo podloga neposrednog života i postoji li nešto što bi moglo biti neposredno? (…) .., a onda se sve jednog dana raspline kao magla i ishlapi kao smrad zahoda: sve jedno neshvatljivo ogromno prelijevanje nečeg što se razlilo u prostoru i ispreplelo kao siti udav, te samo sebe proždire i bljuje i vulkanizira u smoli i u smradu! Raznosmjerno gibanje, zbunjeno previranje tvari, bez osnove i bez ikakvog unutarnjeg smisla: samo od sebe, po sebi hoda i zakapa se, i opet ponovo rađa i izvire, kao voda, kao blato, kao hrana. Kolje se, ždre se, probavlja se, izlučuje se. Guta se, giba i putuje, po crijevima, po cestama, po jarugama, po vodama! Na jednome mjestu počinje da vene, na drugom buja kao drač na smetlištu, i to je sve, pakleno ustvari, ali mesnato i jako, neiskorjenjivo iz nas. Nema jednosmjernosti ni izgrađivanja, nego je sve isprepletenost prašumska, močvarna, panonska, bezizlazna i mračna.


Ljudi su lutke i sjede po raznim civilizacijama kao po izlozima. Kao manekeni sjede te lutke po izlozima, a odostraga, u pozadini, nekakvi nevidljivi aranžeri preoblače te lutke uvijek iznova u druge krojeve i u druge običaje, i to se onda zove, a da nitko zapravo nema pojma zašto – «napredak»! Ako netko nije lutka u izlogu, onda o njoj druge lutke iz izloga nikada nemaju dobre mnijenje!


Ima Bobočka pravo, kada tvrdi, da je najveće prokletstvo našeg suvremenog života ovo sistematsko uništavanje svega, što je u nama neposredno, duboko, fantastično. Trebalo bi živjeti slobodno, kao što žive majmuni po tropskim šumama.


Čovjek živi u svojim vlastitim zatvorenim svjetovima, ima svoje vlastite ljepote, svoja vlastita živčana razdraženja, intenzivna, a često neobično zanosna ( i iskreno lijepa), ali tu ljepotu, tu istinitost svog vlastitog (estetskog) zanosa predati drugima, to je teško, a često i neizvedivo. Upravo: nemoguće.


Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparavanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjeg gnjilo, to im smrdi.




Ovo je dokaz da nisam više nimalo normalna. Pomognite mi dok još nije kasno. Živio Krleža. Idem se utopit.

Petak, napokon, razmišljala sam. Tako krepivam cijeli ovaj tjedan, ma to je strašno. Nešto je ubilo u meni volju za kretanjem i micanjem od kuće. Svi nešto pričaju o Ri-rocku, fensi mjestima di će kao ići van a ja sav sretna da je petak i da imam 5 sati i da ću žicat da me pusti ranije pa da stignem na bas u 18:15 i da se zavalim u krevet i ne radim ništa korisno, samo da zurim u strop i to bez muzike jer mi se vjerovatno ne bi dalo ni cd koji staviti jer bi me pokoja pjesma živcirala pa mi se ne bi dalo ustati i promijeniti ju. Ali to sad nije bitno. Petak je. I imam 5 sati. I dan borbe protiv AIDS-a je i prolazimo Kuzma i ja po Korzu, kraj štanda i iskoči od nekud Sanda (nje stvarno svuda ima), tako malo pričamo, stavili mi onu crvenu mašnicu, dajemo sitno onom žongleru sa bakljama i dogijem, slušamo kako trešti Elemental tamo sa štanda. Uglavnom, spomenem da imam 5 sati. I Sanda predloži da joj dođem praviti društvo u HKD. Da invalidi imaju neku priredbu. Onda tamo mora biti jer je u nekoj organizaciji, ja mislim Rijeka zdravi grad ili tako nešto, pa da dođem ako bi mi se dalo. Ja onako, pa možda, vidjet ću. To mi je remetilo koncept o ljenčarenju. Ali nekako me zaintrigiralo. I htjela sam vidjeti tu predstavu, da im ne dođu samo mama i tata. Sad ja po školi tražim nekog ko bi išao sa mnom, ali većina ima sat (hehe-->kad sam etičar pa u petak imam 5 sati!!), onim ostalima se baš i ne da. Bukva kaže da ne ide jer je to njoj tužno. I nagovara me da odem s njom na kavu poslije škole. A ja baš neću. Završili smo čak i prije šest, a to baš počinje u šest pa sam se krenula gegati prema HKD-u i još mi nije bilo jasno zašto ja tamo idem. Al kao, idem se bar javiti Sandi da sam došla. I neću se gužvati u autobusu za doma, bit će manje ljudi kasnije. Na ulasku čitam plakat: IV. festival osoba s invaliditetom, ili tako nešto, ne upamtih baš dobro točan naziv manifestacije. U predvorju štandovi pojedinih centara sa stvarčicama koje su izradila autistična djeca, retardirana djeca, djeca s cerebralnom paralizom, ona s poteškoćama u razvoju... Penjem se gore i već lagano razmišljam o njima, i o onoj Bukvinoj izjavi. Ulazim u gledalište, tamo skroz iza. Sve je krcato, nisam mogla vjerovati koliko je ljudi došlo. A na pozornici djeca u kolicima pjevaju Srce nije kamen. Nešto me presjeklo. Na sreću, zove me Sanda i izletim van da se javim. Njoj onako mrvu suzne oči. Ovi još tamo pjevaju. I ja si nisam mogla pomoći. Sjela sam tamo negdje sa strane i rasplakala se. Jako. A znam da nisam ja ta koja bi trebala plakati, nego ta jadna djeca, koja se toliko trude. I njihovi roditelji/liječnici/terapeuti, njima je teško. Ne meni. Oni bi trebali plakati što se bore protiv neizlječivih bolesti, protiv zadrtog društva koje uopće ne pomaže i ne čini gotovo ništa da bi im olakšao. Bila sam ljuta na sebe. Ogorčena što im ne mogu pomoći, što je njima teško, jako teško, a ja stalno nešto serem i kukam, ne mogu ovo, ne mogu ono... A oni mogu sve. Jer stvarno, treba sve to moći izdržati, nositi se s tim. Vraćam se u gledalište. Pogledala sam plesne točke, pjevačke, glumačke, komičara Igora (njemu sam čak i ime zapamtila!!). I bila na rubu suza cijelu večer.
Hvala Sandi što me tako, sasvim slučajno dovela na festival. Potakao me na razmišljanje, i to veoma ozbiljno razmišljanje. Vrijednost života. Vrijednost onoga što imamo. Našu sebičnost. Njihovu hrabrost i volju. Strpljenje onih koji rade s njima. Dosta mi je da samo sjedim i slušam o svim sranjima koja se događaju. Mislim da ću se uključiti u neko volontiranje. Da ja bar nekako pomognem toj djeci. Jer su ona meni stvarno puno pomogla tu večer.